/assets/

Nasilje nad ženama u BiH - Gdje nakon batina?

nasilje2

Nasilje nad ženama u BiH - Gdje nakon batina?

 

Tragedija u Bihaću, gdje je otac ubio svoje troje maloljetne djece, pa počinio samoubistvo, ponovo je skrenula pažnju na problem porodičnog nasilja u BiH, koje često ostaje zarobljeno među četiri zida.

Ljiljana je više od deset godina voljela muža koji ju je maltretirao. Zbog ljubavi je, kaže, trpila udarce, poniženja, strah... Odlazila u bolnicu, prijavljivala ga policiji, pa povlačila prijave, bježala od njega i uvijek mu se vraćala. Djeca su odrastala posmatrajući nasilje, a on je poslije svakih batina obećavao da će sve biti drugačije.

 

"Prvi put me je udario daljinskim. Poslije toga mu je dugo bilo krivo, izvinjavao se, izgledalo je kao da se kaje. Ipak, vremenom je postajalo sve gore. Tukao me je i pred djecom, udarala sam glavom o zid. Bila sam bespomoćna”, priča Ljiljana za DW.

 

Dani u kojima je njen muž pokazivao nježnost ohrabrivali su je da, ipak, ostane kraj njega. No, muž bi, priča ona, ubrzo promijenio raspoloženje i postajao potpuno druga osoba. 

 

„Nije mi bio problem da se razvedem, nije me bilo sramota što sam pogrešno procijenila muža, ali smetalo mi je to što sam imala utisak nedovršenog posla. Kada smo dobili drugo dijete bio je jako pažljiv, pomagao mi je u svemu. To mi je davalo lažnu nadu", kaže ona.

 

Kada je nakon naizgled bezazlene prepirke dobila teške povrede, odličila je - kraj. Uslijedio je razvod, njen muž je dobio godinu dana uslovno, a ona se za pomoć obratila ženskom centru.

 

Danas, nakon pet godina slobode i mira, Ljiljana kaže da joj je samo krivo što iz braka nije izašla mnogo ranije.

 

Žene ne prepoznaju nasilje

 46761666 403

Psihologinja Branka Pejović Petković navodi nekoliko razloga zbog kojih žene ostaju u braku sa nasilnikom

O broju žena koje dijele Ljiljaninu sudbinu u BiH ne postoji tačan podatak, jer mnogo nasilja ostaje neprijavljeno.

 

Psihologinja Branka Pejović Petković u izjavi za DW naglašava da je mnogo aktivnosti u BiH usmjereno na edukaciju žena i cjelokupne javnosti o problemu nasilja, ali da je i to nedovoljno.

 

"Međutim, ima pomaka. Odnos policije prema onima koji su pretrpjeli nasilje danas je drugačiji, jer je ranije bilo slučajeva da policija uopšte nije shvatala ozbiljno nasilje u porodici. Veliki problem i dalje je to što žene ne prepoznaju nasilje. Nasilje je i kad ženi suprug ne daje novac, a ona je kod kuće i nema nikakva prava”, ističe Pejović Petković, te naglašava razliku između dvije vrste nasilnika. Jedni žrtvu suptilno, psihički odvoje od porodice i prijatelja, pa su takve žene upućene samo na nasilnike i onu drugu vrstu koja ne preza od direktnih udaraca.

 

Brojni su razlozi zbog kojih veliki broj žena ostaje u braku sa nasilnikom i ćuti o nasilju. Neki od njih su, kaže Pejović Petković, strah od osude okoline, ljubav, ali i to što žene nemaju uslove da započnu novi život. Kada, pak, i imaju izbora, često im nedostaje hrabrosti.

 

"Takođe, jedan od razloga je i to što svako želi drugom da se svidi i da svoj svijet predstavi kao savršen, pa je teško priznati urušavanje porodice, što se doživljava kao lični poraz”, pojašnjava ona.

 

Sigurne kuće slamka spasa

 

Kako su najčešće porodica i komšije uplašeni ili nevoljni da se umiješaju, sigurne kuće su slamka spasa ženama koje trpe nasilje. Pored privremenog smještaja i hrane, žrtve porodičnog nasilja u njima dobijaju psihosocijalnu podršku, pravnu i medicinsku pomoć, te pomoć prilikom kontakta sa nadležnim institucijama.

 

Iskustva sigurnih kuća o učestalosti prijavljivanja nasilja u BiH su različita. Izvještaji zvaničnih

institucija u RS kažu da je u 2018. godini prijavljenog  manje nasilja u odnosu na prethodnu godinu, dok se rezultati u FBiH razlikuju od kantona do kantona.

 46443116 403

Sigurna kuća u Sarajevu - Stop nasilju

U BiH postoji osam sigurnih kuća, a jedna od njih djeluje u okviru Udruženja građana “Žene BiH“ u Mostaru. Voditeljka te sigurne kuće Selma Alibašić kaže da veliki broj slučajeva nasilja u porodici ostane neprijavljeno, ali da je u posljednje vrijeme povećan broj žena koje traže pomoć.

 

"Teško je govoriti sad o broju žena koje nam se javljalju, ali ono što možemo reći je to da sve veći broj žena želi izaći iz tog začaranog kruga nasilja. Najveći broj njih nam se javlja zbog psihološke i pravne pomoći, ali i zbog smještaja u sigurnu kuću”, kaže Alibašić za DW.

 

Zakon propisuje, ali u praksi ne štiti

 

Iako izvještaji zvaničnih institucija RS opadanje broja prijavljenih slučajeva nasilja u porodicipripisuju efikasnoj sistemskoj zaštiti, u Fondaciji „Udružene žene" iz Banjaluke to radije tumače kao obeshrabrenost žena da nasilje prijavljuju, budući da nemaju adekvatnu pomoć nadležnih institucija.

 

Socijalna radnica iz Fondacije „Udružene žene" Jasna Markotić za DW naglašava da je zakonodavni okvir u BiH kvalitetan, ali da se u potpunosti ne primjenjuje.

 

 „Izostaje kompletna sistemska podrška koja bi ženu žrtvu nasilja podržala i ohrabrila kroz sve segmente suprostavljanja nasilju. Na primjer, dugi su periodi čekanja na započinjanje procesa pred sudovima, ti procesi dugo traju, ne izriču se zaštitne mjere predviđene zakonom koje bi ženi žrtvi nasilja omogućile bezbjednost. Davanje prioriteta pri zapošljavanju žena koje su preživjele nasilje, kako bi se lakše i brže odlučile na izlazak iz nasilne zajednice, ne postoji kao pravilo, već kao pojedinačan slučaj i dobra volja pojedinih poslodavaca“, kaže Markotić za DW i napominje da su svi građani po zakonu dužni da prijave saznanja o nasilju.

 

Sigurne kuće u borbi za opstanak

 46761642 403

Socijalna radnica iz Fondacije „Udružene žene“ Jasna Markotić

Iako je BiH potpisnica brojnih međunarodnih konvencija u oblasti ljudska prava i institucije bi trebale voditi računa o njihovom provođenju, sigurne kuće često kubure sa finansijama. Neke od njih uglavnom opstaju zahvaljujući međunarodnim fondovima i organizacijama. Takva je sigurna kuća koja djeluje u okviru udruženja „Žene BiH". Nema stalni izvor finansiranja, pa je zavisna od periodičnih projekata. U banjalučkoj sigurnoj kući, situacija je drugačija.

 

„Finansiramo se na način da 70% iznosa cijene koštanja zbrinjavanja žrtve na mjesečnom nivou snosi Ministarstvo porodice, omladine i sporta, a 30% lokalna zajednica iz koje korisnica dolazi", kaže Jansa Markotić.

 

Istočna Hercegovina čeka sigurnu kuću više od decenije, a glavna prepreka za njenu izgradnju je, kažu u "Ženskom centru”, novac. Uprkosbrojnim najavama o izgradnji, u realizaciji se nije puno odmaklo i tek se, prema našim saznanjima, određuje lokacija. Prema procjenama “Ženskog centra”, za ovaj objekat potrebno je oko 660.000 maraka. Grad Trebinje je obećao da će obezbijediti novac, ali ni godinu dana nakon obećanja, priča o tome nije konkretizovana.

 

Nasilje problem cijelog društva

 

Sagovornici DW poručuju da nasilje nije privatni problem žrtve, već društveni problem u čijem rješavanju treba da učestvuje svaki pojedinac.

 

Isticanje pozitivnih primjera žena koje su uspjele da napuste nasilnike i nastavile svoje živote, zaključuju, mogao bi biti korak naprijed u pogledu podizanja svijesti zajednice o ovom problemu, poželjne su i javne tribine, ulične akcije, te pozivanje na odgovornost svih institucija koje nisu efikasne u svom radu.

Podijeli na socijalnim mrežama

Promijeni njihov svijet.
Promijeni svoj svijet.

Naša web stranica koristi tzv. Cookies za analizu podataka. Koristeći našu web stranicu, polazimo od toga da se slažete s tim. Za više informacija kliknite ovdje.

Nakon što ste odobrili korištenje tzv. Cookies, tu saglanost možete u svako doba povući tako što pobrišete naš Cookie iz Vašeg browsera. Ukidanje saglasnosti ne utiče na zakonitost obrade obavljene na temelju saglasnosti do opoziva.